Pravilnik kojim je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (VFBiH) smanjila neoporezivi dio toplog obroka (naknadu za ishranu u toku rada) stupio je na snagu. Njime je visina toplog obroka koji se ne oporezuje snižena s dva na jedan posto prosječne plaće FBiH. Jednostavno kazano, ako je iznos toplog obroka bio manji od 17 KM dnevno, nije bio oporezovan, a sad neće biti oporezovan ako je tek manji od 8.5 KM dnevno.
Kad bi se VFBiH pridržavala propisa, morala bi se pridržavati i onog koji kaže da je u obvezi napraviti analizu učinaka propisa koje donosi. Sagledavanjem učinaka tj. troškova i koristi propisa jasno bi se sagledalo treba li donositi propis ili ne. Naime, VFBiH, preciznije Federalno ministarstvo financija je trebalo napraviti analizu fiskalnih, ekonomskih i socijalnih učinaka vezanih za topli obrok i to raspraviti. Ako ne s javnošću, a ono bar sa socijalnim partnerima tj. s poslodavcima i radnicima. Nije to učinila, nego je, „jer se željela sačuvati vjerodostojnost“, požurila s donošenjem Pravilnika, pa su joj partneri, oni koji će plaćati dodatne namete (poslodavci) i oni koji će snositi porezni teret (radnici i/ili posladavci) i nositi kući tanju kovertu morali to saznavati iz novina.
Onima koji žive u (F)BiH takvo postupanje vlasti nije novo. Kao što ni prinuđenost poslodavaca da zbog takvog ponašanja vlasti emigrira – u podzemlje i/ili u inozemstvo – nije također ništa novo. U društvima u kojima postoji razvijen porezni moral, vlasti i firme (i radnici i građani i ostali) sklapaju porezni ugovor. Porezni obveznik, konkretno firma, se obvezuje da će plaćati porez dok se vlast obvezuje da će efikasno proizvoditi i pravično dijeliti javna dobra. To je zalog da neće biti utaje poreza. No, u FBiH, u kojoj još živi administrativno-komandni duh, vlasti smatraju dovoljnim preko službenih novina javno obznaniti da su nameti povećani. Koja će onda inozemna firma doći i pristati igrati na bh. terenu ako je svjesna da se pravila igre mogu promijenit tijekom utakmice? I zašto bi se uopće bavila malim i k tomu još nepredvidivim tržištem kakvo je bosanskohercegovačko, koje još nije ni funkcionalno?
Iz Natron-Hayata kažu, kako prenose mediji: “Poslodavci u ovom trenu nemaju saznanja do dan prije da li će nešto biti oporezivo, koliko, od kada, a o sveobuhvatnim paketnim rješenjima zakonskih i podzakonskih akata koji su u svim reformama neophodni nema ni pomena. Pa sjetite se samo ujdurme u vezi sa Zakonom o radu, više se nije znalo šta je na snazi i od kada, ažurni poslodavci su usklađivali svoje akte i prakse ‘preko noći’ da ih inspekcija ne zatekne, onda ih mijenjali i tako redom nekoliko puta. Smiješno bi bilo da nije žalosno nabrajati sve termine i rokove (ne)primjene zakona i općeg kolektivnog ugovora”.
Dodatni porezni teret
Naizgled se čini da pooštreni porezni tretman toplog obroka nije poseban teret. No, računice kazuju da dodatno mjesečno opterećenje, već od oktobra, iznosi stotinjak KM po zaposleniku. Kažemo stotinjak, jer varira od firme do firme, ovisno od specifične poslovne situacije i poslovne politike pojedinačnih firmi. Primjerice, Natron Hayat iz Maglaja će imati dodatna izdvajanja u iznosu od 274 KM po radniku mjesečno. Za firmu srednje veličine, recimo s 200 zaposlenih, povećanje plaćanja nameta će iznositi 600,000 KM što odgovara gubitku od minimalno 12 radnih mjesta godišnje. To ne bilo tako kad bi FBiH prikupljeni novac uložila produktivno, za što nisu predočene vjerodostojne garancije.
Natron Hayat i drugi poslodavci imaju mogućnost da dodatno opterećenje prebace na zaposlenike. Da li će to uraditi i u kojoj mjeri, ovisi, u pravilu o tržišnoj situaciji i politici poslodavaca i radnika. No, tržište u (F)BiH ne funkcionira, kako svjedoče duboke unutarnje i vanjske neravnoteže koje traju od 1995. godine. Sukladno tome, ako je stopa pasivnosti bh. društva najveća na svijetu (uz izuzetak poluratne Palestine), jer postoji masovna nezaposlenosti i još masovnija neaktivnost stanovništva, lako je poslodavcima prevaliti porezni teret na radnike, uz pretpostavku da je plaća radnika veća od minimalne plaće i da to neće izazvati veće nezadovoljstvo radnika. To je utoliko lakše koliko je bh. ekonomija naslonjena na proizvodnju niskog tehnološkog sadržaja (proizvodnju drvenih, aluminijskih i drugih balvana). Pošto bh. ekonomija nema proizvoda visokog tehnološkog sadržaja, za koju je potrebna visokoobrazovana radna snaga (kod koje topli obrok ne igra nikakvu ulogu), radnici u uvjetima masovne nezaposlenosti i neaktivnosti imaju slabu pregovaračku moć. Lako ih je staviti u pred svršen čin: uzmi ili ostavi. Ako bi se Natron Hayat odlučio prebaciti dodatni porezni teret na radnike, primanja radnika bi bila manja za 75 KM mjesečno. Na godišnjoj razini to za njih znači gubitak jedne prosječne plaće FBiH.
No, budući da minimalno 120,000 radnika ima plaću nižu od 500 KM, gotovo je nemoguće poslodavcima prebaci porezni teret na radnike. Stoga je razumljivo da Edin Ibrahimpašić, direktor “Bihaćke pivovare”, kaže, kako prenose mediji “To znači da će poslodavac, ukoliko bude mogao, iz vlastitih sredstava dodatno više plaćati iste ove naknade da radnici ne osjete ove namete, ili će poslodavci, a njih je velika većina, koji nemaju dodatnih sredstava za ove isplate isplatiti onoliko koliko su i do sada uplaćivali u bruto iznosu za plaće radnika i za naknade koje nemaju karakter plaće, a to ustvari znači da će radnici ‘na ruke’ primati manje novca. Također postoji i varijanta da će se taj novi cjelokupni trošak podijeliti između poslodavca i radnika”.
Topli obrok je plaća
Više od godinu dana VFBiH ističe da će poduzimati mjere koje imaju neutralan fiskalni karakter tj. da će nametanje većih poreza na jednoj strani pratiti istodobno smanjivanje poreza na drugoj strani. VFBiH želi sačuvati svoj novčanik, što je razumljivo, no šta će biti s novčanicima poslodavaca i novčanicima radnika, je također važno za funkcioniranje ekonomije. Ne moramo voliti radnike, no bez njih nema potrošnje. Ne moramo voliti ni poslodavce, no bez njih nema investicija. A ona nema ni poreza državi. Ne moramo voliti ni državu, no bez nje nema javnih dobara.
Međutim, Vlada ne razumije te mehanizme funkcioniranja ekonomije. To pokazuju i oporezivanje toplog obroka. Ako je jedan od temeljnih ciljeva Reformske agende smanjivanje doprinosa na plaću, VFBiH je trebala pripremiti paket smanjivanja doprinosa i istodobno kontrastavki koje će osigurati dopunjavanje mirovinskih i zdravstvenih fondova iz povećanih budžeta. Bizmarkov model punjenja mirovinskih i zdravstvenih fondova iz 19. stoljeća nije djelatan u 21. stoljeću, pa ga treba kombinirati s Bevridžovim modelom tj. vršiti punjene socijalnih fondova ne samo putem doprinosa, nego i putem općeg oporezivanja.
Kad VFBiH ima kao krajnji cilj ima ukidanje toplog obroka, ona je u pravu. Ukidanje toplog obroka odnosno istiskivanje vulgarnog socijalizma iz ekonomije, je mjera kojoj se nema šta prigovoriti. Moglo bi se eventualno prigovoriti VFBiH da to radi sporo. Vlada je mogla odmah, u prvom koraku, ukinuti topli obrok za zaposlenike javnog sektora. Nepojmljivo je u modernom društvu da porezni obveznici plaćaju ručak državnom službeniku. Državni službenik ima plaću i koje treba plaćati ručak. Znamo da je stvar i gora – niz visokopozicioniranih državnih službenika ima ne samo plaćen ručak nego i subvencioniranu cijenu tog ručka.
Što se tiče privrede, u njoj su plaće znatno niže od plaća u javnom sektoru, što je djelimično opravdano, zbog više formalne kvalifikacijske strukture javnog sektora. No, kolika je stvarna kvalificiranost, može se sagledati i po politikama koje taj sektor smišlja. Jedan od rezultata je i postojanje ukupno 170,000 radnika u privatnom sektoru koja imaju plaću nižu od 500 KM. Upravo će glavninu tih radnika pogoditi oporezivanje toplog obroka. Za njih će to možda značiti smanjenje plaće za desetinu. Zbog takve situacije, izazvane visokim socijalnim doprinosima, poslodavci su prisiljeni isplaćivati plaću kroz topli obrok. Stoga ukidanje toplog obroka treba provoditi u dvije fazu. Tek kad privreda stane na noge, trebaće ukinuti topli obrok i njenim zaposlenicima.
Preraspodjela poreznog tereta
Kad postoje visoki doprinosi na plaću, rad je vještački, mjerama porezne politike, učinjen skupljim no što jest. Stoga je i teško uposliv, pa je i nezaposlenost velika. Dva i po puta je veća od prihvatljivih 10 %. Ekonomski je nerazborito držati armije ljudi izvan proizvodnje i stvaranja dohotka. Niko još nije pravio računice koliko nas košta nezaposlenost – što izravno kroz plaćanje potpora, što neizravno kroz izgubljeni dohodak društva. I k tomu još, s političke i socijalne strane gledano, koliko stvara nezadovoljstvo građana i pravi socijalne slučajeve od njih. Skorašnji lokalni izbori su pokazali da sve veći broj ljudi „glasa nogama“ tj. da ne izlazi na izbore. A ako noge još i dobre služe, odnesoše mladež vani. No, vlast ne misli na to, jer ne želi, kako što traži zastupnik Senad Šepić, održati posebnu sjednicu parlamenta na ovu temu. Ne misli ni na penzionere ni na bolesnike, pa su i mirovinski i zdravstveni fondovi pred kolapsom.
Stoga je nužno poduzeti neku vrstu fiskalne devalvacije. Doprinosi na plaće se moraju smanjivati, jer se mora smanjivati nezaposlenost. No, ni javni prihodi se ne smiju smanjivati, jer će mirovinski i zdravstveni fondovi kolapsirati. Odlazak mladih samo ubrzava taj proces. Posljedično, teret oporezivanja se mora preusmjeriti s oporezivanja rada na oporezivanje nečega drugog. No, čega?
Da bi smo imali jasan odgovor, kazaćemo kako stvari stoje u EU (jer se BiH na europskom putu). U staroj Europi (EU-15), javne prihode čine prihodi od direktnih poreza, prihodi od indirektnih poreza i prihodi od socijalnih doprinosa (mirovinsko, zdravstveno i sl.), i to ravnomjerno, po trećinu javnih prihoda. U novoj Europi, prihodi od direktnih poreza su niži. Primjerice u Hrvatskoj čine polovicu onih u staroj Europi (preciznije, oko 17 % ukupnih javnih prihoda), no kod Malte čine 42%.
Dakle, Hrvatska je upola lošije oporezuje od stare Europe a BiH upola lošije od Hrvatske, jer joj prihodi od direktnih poreza čine manje od desetine ukupnih javnih prihoda. Karakter vlasti se najbolje vidi po tome od koga država uzima i kome daje. Glavnina prihoda države potiče od indirektnih poreza (PDV, trošarine i sl.) i od socijalnih doprinosa. Dakle, državu na svojim leđima nose građani i zaposlenici. Pritome treba imati u vidu jednu manu PDV – to je regresivan porez koji teže pogađa prekarijat (obespravljeno radništvo) nego budžetarijat (vladajuću klasu). Skoro da i nema prihoda od direktnih poreza, dakle oporezivanja vladajuće klase. Država nije na strani građana, nego na strani bogatih – ne oporezuje dovoljno snažno njihove dohotke, njihovu imovinu i njihove firme.
Svako malo se javi Uprava za indirektno oporezivanje samohvalom o rekordno „ubranim“ prihodima, ne pitajući se šta biva s onima od kojih je to „ubrano“. Dovoljno se prisjetiti poplava iz maja 2014. kad se i MMF zadeverao oko šteta po budžet, pa je bezodvlačno ubrizgao dodatnih 100 miliona dolara. Bilo je razborito od MMF-a očekivati da će zbog uništenih firmi, farmi i radnih mjesta, doći do smanjenja proizvodnje i potrošnje, pa tako i javnih prihoda. No, desilo se 2014. godine da je UIO „ubrala“ rekordan iznos prihoda. Zahvaljujući akciji Pandora, usmjerenoj na bolje prikupljanje prihoda od PDV.
Računice kazuju da BiH može prikupiti dodatnu milijardu KM kad bi „ubirala“ PDV od onih od kojih to sada ne „ubire“. Nadalje, zakon o koncesijama već godinama leži u ladici. Ni zbog toga što zbog nedonošenja zakona strada i okolinski kapitala (prirodna ravnoteža). Računice pokazuju da bi se moglo prikupiti barem 200 mln KM samo po tom osnovu.
Nadalje, postoji ogromna „siva ekonomija“, koja prelazi trećinu ukupnog dohotka BiH. Da je velika i rastuća pokazuje i količina gotovog novca u opticaju (novca izvan banaka koji je u džepovima građana) koja je već dosegla četiri milijarde KM. Broj zaposlenih u sivoj ekonomiji je skoro dostigao 300,000 radnika, skoro polovicu službeno zaposlenih osoba.
Porezno ropstvo
Hiljadama godina prije no što je nastala ekonomska znanost, praktični ljudi su poznali zakon opadajućih prinosa. To pokazuju zapisi iz drevne kineske civilizacije, među kojima se može, kako navodi Čarls Adams, naći i ovaj:
„Kralj razgovara s duhovno prosvijećenim i pita ga: ‘Šta raditi kad država nema dovoljno novca za sve važne stvari?’ A taj mu odgovora: ‘Koristiti stoljećima poznat porezni metod uzimanja desetine od onoga što ljudi proizvede’. ‘Ni dvije desetine nisu dovoljne, kamoli jedna’, odgovara kralj. ‘Smanjite poreze, privolite ljude na poljoprivredu i investirajte u zemlju. Tako će prihodi biti povećani njihovim smanjivanjem. Kad ljudi imaju dovoljno i država će imati dovoljno. Kad ljudi nemaju dovoljno, kako država može imati dovoljno? Suviše poreza je samonametanje poreznog ropstva, jer se ne snaži one koji trebaju plaćati porez.“
Imajući u vidu visoke poreze koji u BiH odnose skoro pet desetina dohotka zemlje od čega polovica otpada na plaće i materijalne troškove uposlenika javnog sektora, ne čudi što građani i firme smatraju da javna uprava ne radi za javno dobro. Stoga VFBiH, ako želi pokazati vjerodostojnost, na koju se pozvala prigodom donošenja Pravilnika, treba odmah izaći s prijedlogom o smanjenju doprinosa. I tako provoditi obećanu neutralnu fiskalnu politiku, na koju se samobvezala Reformskom agendom.
Autor: Prof. Vjekoslav Domljan
